Nažalost, ni
jedno vreme ovog sveta nema moć da izbriše njegov lik. Jer svaki trenutak
proveden u samoći ja posvećujem njemu. Nezasluženo. Neopravndano...
Ja odlazim sutra. Za
manje od par sati biću na putu za moj život, onaj koji sam započela da prkosim
njemu i pomognem sebi. Pobegla iz grada gde je sve počelo a nikada se nije
završilo. I vratila sam se u mislima jača, sigurna da sam imuna na sve što
dolazi od njega, i bilo je nekako sve do danas... Danas... E pa danas sam više
nego sve na svetu poželela da vidim te smeđe oči, i ono u njima što samo ja
umem da prepoznam. I sutra pod noge treba da bacim sve i grad u kome je vreme
stalo, grad gde više nema ljudi, a ono što od sebe tajim je da i to ponovo
odgovara. Sve miriše na njega. Kako bih samo ostala. Nada. Vera. Iluzije. Sve
to me drži u životu i podseća da je i mene neko pobedio.
Нема коментара:
Постави коментар