Možda je samo vreme krivo, možda ja nisam stvorena za sve ovo. Kada te nema osećam se prazno i to me plaši! Plaši me što znam da sam se do skora budila sama, živela sama i imala neki možda pomalo tužan život, ali sam bila jaka, neobjašnjivo jaka! Sada se moj svet stopio sa tvojim, od tog praznog života ostalo je samo sećanje koje sve više bledi, a zajedno sa njim čini mi se da je isčezla i ta snaga da se nosim sa samoćom. Pomalo, od nekud, bojim se jer ne poznajem te, a ti mnogo tajiš i negde "glavom" te tvoje tajne i ne želim da otkrijem, ali strepim "srcem" šta će biti ako ih spoznam. Plaši me što osećam tebe u sebi i kada nisi tu, počinjem da volim ro čudn osećanje... Ne dozvoljavam sebi da pomislim ni izustim u samoći šta osećam, jer hvata me neka čudnovata panika i poželim da me nema... Onda se povlačim u sebe u neke druge svetove, i ostajem u njima da se pitam da li sve laži ovog sveta mogu da nadjačaju ono što ja osećam ćutke u sebi? Ostajem u njima dugo, u njima kao da je duša mrtvosana, ne oseća nista, poput nekog transa lebdim i onda me tvoj glas vrati u onaj novi sve gde još učim da hodam. Plašim se sebe i svega što nisam, bojim se svega što želim da dam i svega onoga što nisam u stanju da ispunim, nikada dovoljno dobra- od te etikete trudim se da se oporavim i da je nadrastem, ali čini mi se da je ta uloga stvorena pre ili kasnije samo za mene. Ti se ničega ne bojiš, čini mi se, ti imaš snage da nosiš ceo svet i ćutiš, a ta tišina me izjeda... Ne napušta me strah od navike, sutra kada odeš ja počeću da se raspadam, jer naivci poput mene najgore prolaze ili su bar donsad prolazili... Drži me nada da će to isto sutra doneti nešto bolje, vera da sutra moze biti drukčije od juče, jer budućnost se svakim postupkom iz sadašnjosti menja...
Нема коментара:
Постави коментар