Danas sam u potpunosti sigurna da ne postoji dovoljna jačina u jednom čoveku da se izbori sa svim poteškoćama koje nosi ovo čudo! Da ih spozna, razglaba o njima i pomiri se sa njima- da, to je moguće, ali nekada su problemi svakodnevice veći no oni koji nas snađu negde usput, noću...
Ponekada u tim istim satima svakodnevnog života osetiš ono nešto, tako čudno ali pak tebi blisko, nešto ravnodušno i teško a opet se osećaš kao da lebdiš i čini se da nikada spokojniji nisi bio. Takva stanja dolaze od umora i uzaludne jurnjave za nekim neostavrenim snovima koji su na korak dalje ali neuhvativi! Nekada padaš u očaj, a nekada nemaš ni snage za to... Pomiriš se sa onim kakav je svet oko tebe postao, ili uvek bio, i gledaš da nađeš tu neku liniju minimalnog otpora jer se potajno nadaš da doćiće dan kada će baš tebi biti dobro kao svima njima! Dani ti prolaze po šablonu, zoveš sećanja i uviđaš da ne poznaješ tog čoveka od juče, da ovo danas ne znaš ko je i osećaš se izgbljeno u sopstvenim očima. Onda pokušavaš da nađeš sebe u tuđim, nekim sličnim tebi, i ućini se da uspevaš... Na trenutak sve bude lepo to nisi ti, ali ti se dopada ono što si postao... Vremenom uviđaš da je problem i dalje tu, da si ga samo gurnuo pod krevet i zaboravio na neko vreme, sada se ponovo javlja, maše i čini se da veći je no kad si ga ostavio. Pogledaj ga u oči, ako te nije strah šta ćeš tamo naći, a ako pak jeste nastavi da ga guraš u tamne kutke svojih misli, samo znaj da vraćaće se. Ni svi problemi sveta te neće ni malo promeniti, ostaćeš ti isti ti, kao heroj ili kukavica, jer danas svoje titule sami biramo.
Čudno je koliko je čoveku malo potrebno da bude srećan, a večito baš to malo fali, a danas se toliko brzo živi da se nema vremena da zastaneš, razmisliš, i pokušaš da vratiš nešto što ti znači no lakše je nadati se novom iskustvu, jer tada možda biće bolje. Savest je čudna zverka koja sni u nama, a njeni ujedi bole više no bilo šta što se fizički može naneti jednom običnom smrtniku. Nekada je nehotice probudiš a nekada i svesno, bilo kako bilo muke su uvek iste, ona je nemilosrdna istim intenzitetom prema svima, tu bi trebalo da smo svi jednaki... Neki samo umeju to dobro da sakriju, a neki i popucaju... Ah, ti problemi! Koji god da odabereš tebi će on biti najteži! Samo je jako dobroćudno gajiti tu istu savest sa dozom nepotkrepivog optimizma, nekako takvi se umovi uvek isčupaju!
Ponekada u tim istim satima svakodnevnog života osetiš ono nešto, tako čudno ali pak tebi blisko, nešto ravnodušno i teško a opet se osećaš kao da lebdiš i čini se da nikada spokojniji nisi bio. Takva stanja dolaze od umora i uzaludne jurnjave za nekim neostavrenim snovima koji su na korak dalje ali neuhvativi! Nekada padaš u očaj, a nekada nemaš ni snage za to... Pomiriš se sa onim kakav je svet oko tebe postao, ili uvek bio, i gledaš da nađeš tu neku liniju minimalnog otpora jer se potajno nadaš da doćiće dan kada će baš tebi biti dobro kao svima njima! Dani ti prolaze po šablonu, zoveš sećanja i uviđaš da ne poznaješ tog čoveka od juče, da ovo danas ne znaš ko je i osećaš se izgbljeno u sopstvenim očima. Onda pokušavaš da nađeš sebe u tuđim, nekim sličnim tebi, i ućini se da uspevaš... Na trenutak sve bude lepo to nisi ti, ali ti se dopada ono što si postao... Vremenom uviđaš da je problem i dalje tu, da si ga samo gurnuo pod krevet i zaboravio na neko vreme, sada se ponovo javlja, maše i čini se da veći je no kad si ga ostavio. Pogledaj ga u oči, ako te nije strah šta ćeš tamo naći, a ako pak jeste nastavi da ga guraš u tamne kutke svojih misli, samo znaj da vraćaće se. Ni svi problemi sveta te neće ni malo promeniti, ostaćeš ti isti ti, kao heroj ili kukavica, jer danas svoje titule sami biramo.
Čudno je koliko je čoveku malo potrebno da bude srećan, a večito baš to malo fali, a danas se toliko brzo živi da se nema vremena da zastaneš, razmisliš, i pokušaš da vratiš nešto što ti znači no lakše je nadati se novom iskustvu, jer tada možda biće bolje. Savest je čudna zverka koja sni u nama, a njeni ujedi bole više no bilo šta što se fizički može naneti jednom običnom smrtniku. Nekada je nehotice probudiš a nekada i svesno, bilo kako bilo muke su uvek iste, ona je nemilosrdna istim intenzitetom prema svima, tu bi trebalo da smo svi jednaki... Neki samo umeju to dobro da sakriju, a neki i popucaju... Ah, ti problemi! Koji god da odabereš tebi će on biti najteži! Samo je jako dobroćudno gajiti tu istu savest sa dozom nepotkrepivog optimizma, nekako takvi se umovi uvek isčupaju!
Нема коментара:
Постави коментар