Svako ima neku svoju priču i neko svoje vreme da je ispriča, pa tako ćemo valjda ti i ja... Danas i sutra, a juče- nikada više! Nadajmo se da će sve te zle duše prošlosti počivati u miru, bezbrižno i daleko od naše sreće... Ja sam svoje uspavala, od njih se ni prividno ne osećaju tragovi, jer za to se straram brižno... Nemo te sklanjam od svih zla koji mogu da izbiju iz moje životne priče, one davno pre tebe, jer sa tobom se sve promenilo i zavolela sam te promene... Na neku dozu žalosti, tvoje utvare i dalje pronalaze načine da se vrate u tvoj život, kako u tvoj tako uspevaju i moj da uzdrmaju samo na trenutke.... Vešto se trudim da ne smeta, i sve u svemu nije tako loše... Ali kako to život vešto ume počeće da smeta, a ja tu ništa neću moći... Ostaće mi izbora,naravno, da se borim, da ne činim ništa- što bi u tom trenutku bilo najlakše, ili da bežim, a moja priroda je takva da se od čekanja umorim previše da bi se borila, pa se bojim da ne pobegnem, a to sam do sad najbolje znala... A onda mi baš danas prolazi misao kroz glavu da nisi mi nišsta koliko mi sutra sve možeš biti, i tu se lomim... Prestajem da mislim i ostajem da se borim, na to tera me ta mala nada u meni, a kažu da ona poslednja umire!
Нема коментара:
Постави коментар