уторак, 17. децембар 2013.

Istina

Istina,
Nije bio prvi koga sam ljubila,
Niti prvi kome sam se dala dušom i telom...
Priznajem da sam bila tuđa mnogo pre,
Ali sam uvek delom ostajala svoja,
Delom ničija...
Trenuak kada sam sebe videla u tim zelenim očima je presudio,
Postala sam njegova, nisam više bila ni tuđa a ni svoja,
Samo njegova,
 I znala sam da ću od tog trenutka pa zauvek to i ostati.
Od trenutka kada su se naša tela spojila u jedno
Postala sam on.
U moj život ušao je kao furija i poput uragana za treptaj oka
Sve postavio na svoje mesto...
Imao je čudan pogled, iskren i neiskvaren poput deteta,
Ali ipak na njemu ništa ne beše dečije.
Bio je hladan , zavoren i okrenut k sebi i svojim mislima
Trebalo mu e vremena da me pusti u svoj svet,
Mada mu nisam bila prva ni u čemu...
Verovala sam u njega
On je jedini umeo da me razbesni, usreći, rasplače, povredi, uteši
Zavoli, razboli od ljubavi,
Kako sam ga samo volela zbog toga...
Nije bio savršen, imao je mane zbog kojih sam ga još više volela...
I taj ožiljak na desnoj nozi, svaki mladež, svaku nepravilost na njegovom telu
Osećala sam i volela kao svoju...
I povrh svega, nekako je njegova šaka
tačno stajala u moju... Kao da smo isti,
a nismo...
Nikada nisam ni videla ni čula
Za strast poput naše,
Mogla je da nas oženi i
Uništi u istom dahu,
Prolili bi par suza, teških reči
Ali jednostavno nismo umeli jedno bez drugog...
Govorio je da je ceo život tražio nekog svog,
I stvar je postala jasnija kada sam mu priznala isto
Znali smo da na svetu ima boljih,
Ali nije bilo ovako ludih i divljih...
Tako sam znala da on je taj
Znala sam da i ako pođe on će uvek ostati TAJ
Ipak je bio jedini čija je ruka tačno stajala u moju
Jedini koga sam osećala i kada nisam bila pored njega...
On je  taj.
Našla sam ga.
Imam i volim.
Mogla sam da prestanem da tražim.

Mogla sam da se smirim...

недеља, 23. септембар 2012.

Hvala životu

Čujemo skoro svakodnevno iste price, mnoge fraze i sami upotrebljavamo a ne znamo njihovo pravo značenje. Čujemo, govorimo da je život borba, svesni smo svojih i tudjih muka i govorimo samo da nam je zdravlja, a u suštini niko ne mari za zdravlje do onog trenutka dok ga zaista ne izgubi. Opterećuješ se tako zanemarljivim sitnicama koje se na tvojoj koži čine kao najveće muke i uvek se pitamo ono isto pitanje šta sam to ja Bogu zgrešio...
Da danas shvatih danas je novi početak, prvi dan ostatka mog života. Danas odlučih čvrsto, prestaću da guram probleme pod tepih, prestaću da okrećem glavu istini, moram se suočiti sa svim strahovima, kako bi ih pobedila. Sve želje mogu ostvariti dokle god ih imam, gorko je kad čovek prestane da ima želje, snove i ciljeve. I NE, ne treba se zadovoljavati onim što nam je dato, to je samo početak i za to trebamo biti zahvalni, ali ne i zadovoljni uvek treba težiti višem, boljem i lepšem. Samo tako čovek može postići balans sa mukama i problemima koje ga spopadaju, a spopadaće ga uvek. Njima nikad kraja, otkloniš jedan pojave se tri nova i opet sve iznova, onda pucaš! Pitaš se da li postoji lakši način, brži izlaz? Ne, ne postoji svi pravi putevi u ovom putovanju koje nazivamo život protkani su preprekama, izazovima, iskušenjima i problemima. Treba biti svestan cilja i čemu zaista naše postojanje na ovom svetu. Neko bi rekao da je to da usreći druge, svoju porodicu i drage ljude, neko pak da prkosi onim manje dragim osobama, neko pak živi od danas do sutra CARPE DIEM- stilom, a ja, ja govorim da svako postoji ne sa ciljem, ne sa namerom, ne sa već predodređenom pozicijom u društvu i svetu, svaki čovek živi za svoje želje i svako ali apsolutno svako može biti sve ono što poželi da bude. Promena je jedan od esencijalnih činioca, jedan jako mudar i meni jako blizak čovek je rekao Budi promena koju želiš videti u drugima. I sad shvatam! Menjaj sebe sve što bi želeo da budeš ili ne želiš i promenićeš druge, niko te više neće gledati kao sada, niko se neće ophoditi prema tebi kao do sada. Ne želiš više da budeš slab, ojačaj se! Izlaži se svojim strahovima, ma koliko oni krupni ili sitni bili, na kraju ćeš izaći kao pobednik, a ako se to ipak ne desi to nije kraj! Ustani, otresi prašinu sa sebe koju ti je život nabacao, i još jednom ispočetka, pa tako još hiljadu puta ako treba. Kraj je samo onda kada čovek odustane ili pobedi, to je naravno pitanje čoveka i njegovog karaktera, koliko je slab ili jak, da li je aktivan ili pasivan.
Danas mi je milion stvari prošlo krož glavu, smisao života, potezi koje pravimo, greške koje činimo, savest koja nas opominje, ličnost koju gradimo, emocije i razum i još hiljade sitnica. Počela sam da uviđam kako ne gledam svet istim očima kao u prošlosti, vidim da ni pesme nemaju isto značenje, i sve se nekako prožima, sve dobija neki dublji značaj.Shvatila sam da se trebam na kraju svakog dana okrenuti i reći voljenim osobama koliko ih volim, jer možda sutra neću više imati prilike, treba se zahvaliti roditeljima za to što su mi dali šansu da živim, treba se zahvaliti Bogu što mogu da uživam u svim prelepim stvarima na ovom svetu, samo ako nađem pravi ugao da ih sagledam, i treba reći hvala sebi što dan nije uzaludno iskorišćen, no sam već pola korak bliže ostvarenju svojih ciljeva. Ne, ja ne priznajem poraz, nisam od tog materijala pravljena i ja to ne mogu, mogu reći sebi da samo nije pravo vreme i da postoji razlog s kojim se to jeste ili nije desilo sada, i da nastavim da se borim. Želim da iskoristim ovih par minuta spokoja, umora i dosade da se pripremim na ono sutra, ono će biti gadno. Sve muke i problemi skrili su se sad u tišini noći, u senkama drveća, u mračnim posteljama i sutra se mogu probuditi i krenuti u susret meni. Moje je da me ne slome ni sutra, niti bilo kog drugog dana, treba svaku muku popločati sa minimum tri srećna trenutka, kako ne bi došli do stadijuma da žalimo sebe, jer kad čovek prestane da se bori počne i da se raspada. A hvala životu što je svako jutro novi početak za nove mogućnosti, za novo ja!

недеља, 26. август 2012.

Secrets

Over the time I learned how to keep secrets. I learned to live with them, get used to them... Somehow learned to make them my routine, and after a little learned to forget them. But that's the thing about secrets they have the ugly habits of coming back, or do they actually ever go away? Sometimes I wake up in the middle of the night for no reason, or I can even fall asleep, the keep eating me alive, they've poisoned my soul, and I don't know who I am... But then I remember, I made a promise to keep them inside me for as long as I live, they are not mine to set them free!
The ghosts of my secrets past keep haunting me till this day, so I think why keep them, why don't just let go??? See the thing about secrets is that they are made to be found out by time...

среда, 4. јул 2012.

Jesi li ikada poželeo da ova tišina nikada ne prođe, u njoj sve govoriš a on te razume i sve reči su suvišne. Tako je to prijatelju, kada nađeš sebe u očima tuđim, ma koliko bili stranci vi se poznajete i tu vreme igra sporednu ulogu. Sve te prepreke i lažne principe zaboravljaš i ma koliko okovan osećaš se slobodnije no ikad, zar ne? Ni jedan problem više nije nerešiv, ni jedan kišni dan više nije toliko tužan, nekako je sve lakše... Čudan je ovaj život, malo ti daje a tebi je to sve, malo više uzima a tebi se čini kao ništa, samo da možeš sa nekim da se osećaš sigurno... Ponekada ni to nije dovoljno jer je u glavi nekakav haos zavladao pa izgubiš sve, onda te proganjaju ti duhovi prošlosti kada je vreme najduže na svetu, a od njih ne može se pobeći, jer oni samo dolaze onda kada ih ti dozivaš... Ume i ponos vešto da se umeša, poznaješ to, ili je to ipak inat koji plete tu mrežu?Zbog njega gubimo mnogo a dobijamo dozu besa koja se ne može brisati, ne može se objasniti, a to si sve vreme bio samo ti. 

Početak kraja

Ne mogu da se načudim kolika jačina može da leži u samo jednoj reči... Ne dao Bog da je više njih u nekom haotičnom redu, prodrmaju ti sve dosadašnje ideale i principe. Sve u šta si verovao do sad izgleda toliko jezivo smešno, a sva tvoja maštanja ti se čine nikad kao da lebde negde u nekoj drugoj galaksiji.  Ovih 24 sata nikad duži, zar ne?
Celog prokletog dana poput nekog eha u ušima odzvanjaju reči: 'Sumnjam', 'Bez brige', 'Može se desiti' , 'Rezultati će pokazati' i tako u krug. Malo, malo pa mi pomute svest! Navlačim neki lažni osmeh, ne zbog drugih, zbog sebe, ulivam sebi neku sakatu nadu, rastežem i peglam ono malo optimizma koji je ostao u meni. A nikako da izbijem misao iz glave da je sutra prvi dan ostatka mog života... A pitanja, sva  ta pitanja lebde haotično u mojoj glavi, a ja se nasmejem loše i ubedim sebe, samo na trenutak, da dobro sam! Trudim se da ne razmišljam, da opustim glavu i hladna srca sačekam sutra poslepodne, a strepim da mi senke neće dati da se uspavam.
Sada, nekako čudno razumem cenu vremena; ma zar je moguće da umesto da odem u Pariz i razgledam hodnike, famoznog Luvra ja ću morati da čekam u sivim hodnicima kojekakvih bolnica, a knjigu koju sam htela da napišem, a one koje sam htela da pročitam, i htela sam da se zanosim životima Da Vinčija, Ničea i Šopenhauera, umesto osmeha prijatelja zar je istina da ću da gledam iskrivljena lica lekara i njihovih pomoćnika? Ne mogu a da se ne zapitam, kad pre? A deca, porodica- nisam ih do sad nikada idealizovala, govorila sam da ima mnogo vremena koje trebam preći da bih dospela do njih, a sada mi se čine nedostižnijim no ikad a kao da je to nešto što sam zapravo najviše želela samo toga nisam bila svesna...
Sada shvatam koliko čovek o životu malo zna, a koliko je toga još ne otkriveno i koliko toga dolazi tiho u sitne sate, a mi ne primećujemo. Ceo svet leži u meni, mojog glavi i svrsishodno se menja, onda kada neki eho poput ovog uzdrma hodnike svesti i obriše prašinu s očiju. Čovek sada ne treba da bude sam govore razni ljudi, oni stručni i oni obični smrtnici, a zašto se meni čini da će ovaj krst biti mnogo lakši ako ga nosim sama? Bez patnje u očima dragim, bez ostatka suza na obrazima istih i prigušenih jecaja... Možda grešim, ali život se meni sada čini lepšim no ikad, a vremena nikada neće biti dosta da ga se nasitim. 
Prolaznost, nešto što čujemo svakodnevno a nikada ne posvetimo zasluženu pažnju, jedna od najmoćnijih reči koje obitavaju našim jezicima. Nauči da voliš, živiš i ceniš sitnice onda dok je sve dobro, kada krene nizbrdo uvek će se činiti nedovoljno vremena!

Dobro uvek dobrim vraća se?!

U poslednjih nekoliko nedelja konstantno me susreće pitanje, koje je verovano susretalo i mnoge pre mene,da li se dobro zaista dobrim vraća? Kao posmatrači lako možemo spoznati one sitne i one manje sitne greške u odnosima drugih ljudi, onih nama bliskih, i ponekada se ne možemo načuditi samom opstanku odnosa između njih. Ono do čega sam ja došla pažljivim razglabanjem ovog problema jeste da čovek kao individua i čovek u vezi nije jedna ista ličnost. Ono što će kod većine izazvati revolt jeste da stojim iza toga da je čovek kada je u bilo kakvoj zajednici mnogo jači od onog sebe kada je sam, iako možda okružen gomilom drugara. Činjenica jeste takva bilo se pozvala na ono biblijsko predanje o Adamu i Evi ili samom evolucionarnom toku da svako biće ima svoju drugu polovinu tj. suprotni pol koji pre ili kasnije završe zajedno. Možda previše zadirem u ono apstraktno sutra ali pre ili kasnije oko nas ostaju samo parovi. Premda pitam se koliko čovek treba da trpi neko neprirodno stanje na svojoj koži da ne bi ostao sam? Mnogi će revoltirano reći NIŠTA se danas ne mora i ne treba trpeti, ali s obzirom na to da niko nije savršen i da je i to jedan od razloga zašto tražimo nekog da nas kompletira, u svakoj vezi treba postojati jedna doza kompromisa i tolerancije. Ali šta onda kada kompromisa nema, a tolerancija je u tolikoj meri samo sa jedne strane da dođe smešno uopšte analizirati tu vezu. Šta ako posle duge veze, od tipa par godina, život jednostavno reši da vam razmrsi puteve i razdvoji vas, a neka doza nezadovoljstva već postoji, koliko je ispravno ostati i živeti u nekoj agoniji zbog straha da se nastavi dalje? Ili da li je zaista ispravno ostati na brodu koji već odavno tone jer nas je žao one druge osobe? Najidealnije bi bilo da postoji kompromis i naravno izbalansirana tolerancija, neka nazovi zlatna sredina, ali meni se čini da se to danas gotovo i ne sreće! Da li su ljudi zaista podeljeni na one sebične i one nesebične ili tu postoji još neki sloj?
Tužno je što osoba koja greši svoje greške uviđa tek kada su gotovo sve nade isčezle za nekim poboljšanjem, onda tu dolazi do zamene uloga sebična osoba daje sve od sebe da zadrži ono što još uvek ima uviđajući da bolje imala ili koliko je teško danas naći nešto poput te druge osobe, a ova druga ostaje tu još neko vreme više iz navike ili svoje neizmerne dobrote iako duboko u sebi zna da preko svega toga može napisati propalo.
Zaista mi je krivo što moram da konstatujem da je ona nesebična i sa punim pravom mogu reći dobra osoba izložena uvek težim mukama, ona uvek guta i nekako više voli. Sve ono što su nas učili da se dobro uvek dobrim vraća izgleda sada kao samo jedna šarena dobronamerna ali velika laž. Jedino što čemu se možemo nadati jeste da ipak jednog dana mora nešto dobro i tim osobama da se desi. Bar ako ništa drugo da se uzdamo u karmu koja jedina nikada ne izdaje!
Isto mi je toliko smešno kako su ljudi nedokazani i kao pijavice se drže za sebe i govore ja sam takav kakav sam i ako želiš prihvati, ja se ne menjam. Zar smo toliko nismo sposobni promene, koliko sam ja upućena u neka psihološka istraživanja čovek bi trebalo da se menja svakih šest meseci, da li je onda u pitanju naša nesposobnost ili samo neka tvrdoglavost koja nam se pre ili kasnije obije o glavu? Smatram da svako ko je stasao u neki svoj život, daleko od sigurnog okrilja roditelja treba biti svestan sebe i svog mesta u ovom društvu, bar se meni to tako čini normalno. Neisplativo je juriti neke svoje hirove, i istovremeno verovati da nam je sigurnosna karta obećana, trebamo shvatiti da postoji gomila ljudi koji na tom isom peronu provedu čitavu jednu malu večnost čekajući da skupo plate tu kartu, zašto bi onda nama bila obećana za džabe?
Najbolje bi bilo da kada noću u tišini svako legne u svoj krevet zapita se gde možda greši i da li je ispravno njegovo ponašanje, da li je možda previše dobar, previše posvećen, previše voli ili je možda previše sebičan, previše grub i previše razmažen u odnosu prema svom partneru. Duboko u sebi verujem da pre ili kasnije čovek uvidi svoje greške, pitanje je da li je dovoljno zreo da shvati da promena na bolje nije nikakav bauk, jer pre ili kasnije svojom tvrdoglavošću izaziva promenu na gore kod one druge osobe o kojoj se ogrešio. Ne može svako podneti sud sebe o sebi pa ga silom sabija duboko u ono zaboravljeno, i revoltirano nastavlja tuđe snove da juri.
S ulaskom u vezu čovek gubi individualnost hteo on to da prizna ili ne, prijatelji tu ostaju kao sećanje na ono JA, ali oni nisu verodostojne sudije i sufleri, jer najlakše je savetovati a mnogo teže sprovesti taj savet u delo kada su u pitanju emocije. Jer sve deluje mnogo lakše sa one neutralne strane pozornice. Ako se čovek već odlučio na to da sa nekim bude srećan i da nekog učini srećnim to treba i da čini ne da upada u neke dečije bolesti i posveti se zadovoljavanju svog nedozrelog ega! Mnogo je teško naići danas na nešto vredno truda i na nekog ko smatra da smo i mi vredni truda a da vas uz to vežu emocije. Pitanje je ko znaće da uvidi šta ima pored sebe i nauči to da ceni i tome posveti dovoljno ljubavi i pažnje u pravo vreme. Najlakše je reći te dve reči ali koliko puta su izgovorene čini mi se da su izgubile svaki značaj, zato se treba okrenuti delima, one neka dodju kao povremeni početak ili kraj baš tih dela zbog kojih ljubav jedino i opstaje! 

четвртак, 31. мај 2012.

Brz život i još brže stradanje

Razmišljam, da li je ljubav podjednako, uzajamno povratna emocija? Ovih dana mi baš to šeta po mislima... Razmišljam o svim, svojevremeno uspelim i neuspelim vezama, i čini mi se da je u svakoj jedan od aktera voleo više onog drugog, dok je drugi uvek voleo nešto drugo više... Pa se pitam da li je moguće da ljubav kao emocija bude uzročno-posledična, tj. da istim intenzitetom bude podeljena obema strankama ili mora uvek postojati jedna koja  pruža neizmernu količinu te iste ljubavi, a ova kojoj je sve to pruženo posedeuje neku kurtoazijsku verziju pružene ljubavi?
Kao ishod tome pitam se, da li je to nusprodukt modernog načina brzog življenja? Jer neki bi rekli, zašto bi se trudio da ispravljam probleme s jednom osobom kada mogu započeti odmah nešto novo sa nekom novom osobom? Živimo pod parolom: ode jedan dođu njih pet - i niko i ništa se ne mora trpeti jer se brzo može dalje! Pa se sad pitam, ako je porodica, kao zajednica između jednog muškarca, jedne žene i njihove dece, bila bar do sad jedina institucija u kojoj se čovek kao individua može osećati sigurno, šta dovodi do masovnog gašenja istih? Veze, brakovi, i same porodice danas pucaju jer se neguje neki preuveličan princim humanizma i renesanse da čovek može SVE da uradi samo ako poželi, a o posledicama svojih ispunjenih želja niko ne razmišlja. Ne kaže se za džabe pazi šta želiš, ne iz razloga jer se može ispuniti no već kada dobiješ željeno osuđen si da izgubiš svaki interes, i onda nastupa rečenica da tek uviđaš šta si imao kada ga izgubiš! Ne shvatamo da svaka naša akcija ima i reakciju one druge polovine, i da iste imaju svoje posledice i sa sobom nose veliku dozu kolateralne štete.
Ne mogu a da u ovo ne uvedem i faktor dostupnih finansija koji u većini slučajeva čini jednu od većih podrška ljudskih egzibicija. Naime, dok su iste te finasnije ravnomerno raspoređene na oba lica problemi se rešavaju, možda se sve na izvestan period čini i harmoničnim ili ako ništa drugo stabilnim. Čim tas prevaga na jednu stranu više, ta individua oseća dozu moći i potrebu za hirovitim ispunjavanjem navodno oduzete slobode i sve veze i emocije tu pucaju!
Čini mi se da na ovu temu postoji jos milion retoričkih pitanja i odgovora koje mogu napisati, ali nikako ne mogu da zaključim gde sve ovo vodi? Imamo slobodu, imamo novca, imamo prava i načina da ostvarimo sve, ali gde se podvlači crta i kada se govori dosta mi je? Ili čovek danas ne može da nahrani animala u sebi pa uvek želi više i bolje... Ono što na vreme treba da shvatimo jeste da i od boljeg uvek postoji bolji i od lepšeg lepši i od goreg gori, ali da nas sve to vrti samo u jedan prazan krug bez nekih dubljih vrednosti. Treba se ceniti i negovati ono što trenutno držimo u rukama, ono što smo nekada birali za najbolje, jer ljubav je po prirodi takva da menja jačinu, vreme i lokaciju a u pauzama nastupa navika i neka doza dosade, ali je sve to samo jedan deo normalnog u nenormalnom svetu. Bezanje od sitnih i krupnijih problema i zamena onih koje smo voleli ili i dalje volimo vodi samo ka jednom hladnom krevetu samotnjaka. Jer danas ko se prepusti kolotečini brzog življenja, još brže strada od istog!
Što pre shvatimo da nas ova brzina i humanističko razmišljanje vodi u jedan civilizacijski haos to ćemo pre naći mir i shvatiti prave vrednosti i čari života, ono što je fundamentalno i večno za svakog od nas!